Čekajući sprovod prijatelju, zaustavih se pred grobnim natpisom: “Hvaljen budi Gospodine moj po našoj sestri tjelesnoj smrti.” Sjetih se meni dragih koji prerano odoše. Bol, praznina, pobuna preplavi moje biće. Gnjev uputih prema stihu i njegovom “opaljenom” stihotvorcu. Razigran ispred natpisa i odjenut u čudesnu raskoš boja, odnekud se pojavi veliki leptir. Čarolija, obasjana suncem, pretvori se u pitanje: Što gusjenica zna o leptiru? Sjeme u zemlji o procvjetanu cvijetu? U trenu čuh najdublju priču, priču o Uskrsu. Leptir netragom nesta, a meni u srce, s hladnoga kamena, prenese udivljenost pretočenu u stih: “Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri tjelesnoj smrti. Blaženi koje ti nađeš po presvetoj volji svojoj.”