Свака част како добро урађено и овај глумац је феноменалан! Да пукнеш од муке 😭што нам отеше наше, од Бога нам дато! Али сам ипак срећна што сам српске националности хришћанка православне вере!!!!!!Уздамо се у Господа нашег Исуса Христа💝❤
Исплаках се ! Пусти Срби и несрећни... Бог те благословио Србине који рецитујеш" Завештање". Обожи нас Господе да се напојимо милости Твоје, сложи нас да чувамо брат- брата и сестра -сестру, и окупи нас под Часним крстом да знамо чији смо! Помози нам Боже.
Blago tebi Srbijo kadimas takvo blago,muzike I peace.Nicija na svetu Nike lepsa Niti bogatija.Samo napred I uz pomoc Boga pevajte, igrajtei ucite mladje da nastave.
Gospode Boze, spasi nas, tebi poem, tebe blagoslovim a Srbiju u srcu nosim.Darovao si je Gospode svim lepotama ,bogatstvima,a najlepse je dusa kojom si nas obdario, Kosovo i Metohija je Srbija, nasa kolevka 🙏❤️🙏, Hvala ovim devojkama i momcima sto neguju tradiciju! 🍒👍🎵💋🎶🌞
No hablo serbio, pero, el canto polifonico, acompañado de instrumentos tradicionales, me traslada a lugares muy altos el alma. Esta musica es preciosa, gracias TRAG, desde España, ❤🤝.
Flaki się we mnie wywracają od tak pojętego patriotyzmu i "słowiańskości'. Już dali pokaz w latach 90-tych wyrzynając się między sobą jak zwierzęta a dogrywkę wykonuje właśnie ruska swołocz na Ukrainie. Patriotyzm to pielęgnacja własnej kultury, nauki, dobrobyt i pokojowe współżycie z sąsiadami a nie wymachiwanie flagą i wzajemne mordowanie się o spłachetek ziemi.
Hvala vam draga braco I sestre sto cuvajte lepote naseg slavnog roda. Boze tebi pevaju tebi se kroz pesmu mole. Poslusaj svoju ispacenu decu pomozi pomiluje ih Bog vam Dao da ucite I mladje da sto vise pevaju I slave Boga.
Thank you for posting this concert. Crven cvete video ( 22:13 ) is particularly well done. I've found lyric translations for many of the songs - but no translation is needed to appreciate the sentiment.
Da tradicija, koju moramo čuvati kao o majčicu zemlju, ali moramo znati da smo na zemlji samo gosti, kao u pesmi, Mi smo deca neba oca nebeskog, zemlja nema sve što nam treba Siti smo prolaznog...
Milostivi Boze zasto se toliko zla izliv a na Srbe vise od 2 hiljade godina otimali su Nam istoriju kulturu I ubijali da ni broj ne znamo. I evo jos ne prestaje pomiluje ovaj narod o pomozi dase svi vrate tebi crkvi I da nikad nedaju svoju svetu veru. Budi Boze Srbe pa da vide svoje strane a jos opasnije unutrasnjeg neprijatelje.Samo uz tvoju pomoc sacuvace svoju zemlju I ljude hvala ti Svemoguci Oce.
Učite decu da ne budu ljubomorna i sklanjajte ih od rijaliti programa. Učite decu da dele među sobom ono što dtugome nedostaje. Učite decu da najstariji narod Evrope ne sme da ima poroke i nečasne radnje. UČITE DECU OD ROĐENJA DA POŠTUJU ZEMLJU, VODU, ROĐAKE, STARIJE I POTOMKE! UČITE DECU OD PROHODA DA SKLANJAJU NERED ZA SOBOM I KRČE PUT PRED SOBOM DA PROĐE NAROD CEO, A NE SAMO JEDAN ČOOVEK. UČITE DECU KUVANJU I RUČNIM RADOVIMA, DA IM U DOKOLICI RUKE NE TRAŽE ONO ŠTO NIJE PRIMERENO NARODU NAJSTARIJEM. DA NE KRADU, DA NE LAŽU I DA NE UBIJU!
Atlas i kompjuter u u ruke . Otkucaj , Kingdom of Caucasion Albania . Vizantija ih prebacila na Siciliju da ratuju za njih . A tacno je i da imaji puno primesa iz Afrike , ali toga ima i kod Crnogoraca .
@@milosmanojlovic3313 Ima i kod Crnogoraca a ne i da su svi , ima primesa . Balkanski gen je najslicniji stanovnicima Sardinije i to je najstarija krvna grupa u Evropi uz Baske . Berberi na severu Afrike su svetli i ima ih puno sa svetlim ocima . Zidan i Benzima su Berberi .
Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu Svetom Savi 1. ZAVJEŠTANjE ZEMLjE Narod koji nema svoju zemlju ne može se nazvati narodom. Narod čini zemlja, čedo moje milo. Narod nije jato ptica ni stado koje se seli s juga na sjever i sa sjevera na jug, pa sleti na zemlju da se nazoblje zrnja ili se zaustavi samo da se napase i napije vode. Ljudske horde koje se još uvijek tako kreću kroz prostranstva nisu narod. One postaju narod tek onda kada se zaustave i zaposjednu polja i šume, rijeke i jezera, mora i obale. Srbijom i sad prohode narodi s jednoga kraja svijeta na drugi. Avari i Huni, Pečenezi i Kumani, i s njima čitavi dijelovi drugih naroda protutnjali su ovim zemljama kao strašne bujice. Ali, čedo moje, te bujice nikada nisu postale rijeke. Iza njih su ostajali samo tragovi razaranja. Rađali su se na jednom kraju svijeta, a umirali na drugom kraju svijeta. Oni nikada sa istog izvora nisu vodu pili. Nikada nisu zanoćili gdje su danjivali. Nikada nisu zimovali gdje su ljetovali. Od zemlje u koju su zalazili njihovi su bili samo putevi. Polja i šume, rijeke i planine, sela i gradovi pripadali su onima koji su na njima živjeli prije njihovog dolaska i onima koji su preživjeli poslije njihovog odlaska. Čedo moje, te horde postaju narod kad se na istoj zemlji počnu rađati i umirati i kad na istoj zemlji počnu sijati i saditi pa brati i žnjeti, a ne samo sa tuđe zemlje tuđe plodove otimati. Zapiši to čedo moje, za pamćenje ovome narodu kojemu su u sudbini i krvi putevi i seobe. Zapiši, sine moj, zemlja, kao i žena, pripada onome ko u nju sjeme ostavlja, oplodi je i kome rađa. I zapiši, čedo moje ovako: zemlja se ne može, kao žena, oteti i ponijeti sa sobom na put. Ako hoćeš da zemlja ostane tvoja, moraš na njoj biti i ostati. Narodi koji zađu u neku zemlju da je opljačkaju, popale i razruše nisu njeni gospodari. Mi smo davno ušli u ove zemlje da ih nastanimo, obradimo i zagospodarimo njima. Čedo moje, stotine godina smo već tu, a još se u nama nije smirio lutalački nagon. Ima nas svuda. Kipi i preliva se ovaj narod i otiče na sve strane kao mlado vino. Još nas ne drži zemlja niti mi znamo držati nju. Bojim se ponekada, čedo moje, rasućemo se u druge, čvrste i stojeće narode, razlićemo se kao voda niz planinu u tuđe rijeke i nestati u njima kao da nas nikada nije bilo. Nikada se ne odvajajte od zemlje i nikada ne odvajajte zemlju. Okupite sve naše zemlje i okupite se svi u zemlji. Ne otkidajte se od zemlje i ne otkidajte zemlju ni sebi ni drugome. Ako narod ima majku, onda mu je majka zemlja na kojoj živi. Ona nas uvijek iznova rađa i hrani. Zemlja je vječna rodilja naroda. Čuvajte je i ljubite, čedo moje. Ljubite joj ne samo polja i planine, i rijeke i more njeno, nego svaku njenu stopu i svaku grudu. Morate znati, čedo moje milo, da je u toj grudi što može da stane na dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju na dlanove i ne ispuštajte je nikada i ni za šta iz svojih ruku, jer ste sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih šaka, samo skitnice među narodima.
ZAVJEŠTANjE KRVI I zapamti, čedo moje, krv i krv čini narod. Krv je vječna. Krv novorođenog djeteta stara je hiljade godina. Djetešce je mlado, a krv u njemu je ona stara krv koja je proticala u žilama njegovih predaka još prije hiljade godina. Ljudi se rađaju pa nestaju, a krv ostaje. Ona se pretače iz jednoga u drugoga čovjeka. I moja krv, čedo moje milo, teče u tvojim žilama. I da ti nisi naumio ići kroz život i vrijeme ne tjelesnim i krvnim strujama, nego na duhovnim krilima, i tvoja bi krv potekla u tvojoj djeci. Ali ti imaš svoja velja duhovna čeda i ona će tebe nositi u duboke vijekove i daleka vremena. Čedo moje milo, kao što velika rijeka teče kroz klisure u polja, tako kroz vremena teče krv i pretače se iz naraštaja u naraštaj i iz vijeka u vijek. šta je onda čovjek nego mali sud u kome se vječna i sveta krv prenosi s pokoljenja na pokoljenje. Zato krv ne pripada čovjeku nego narodu. I ne lije se nikad za jednoga nego za narod. I zato dođe vrijeme kad se ne pita ko si i kakav si, nego čije si krvi: ili srpske ili ugarske, ili grčke ili avarske. U to strašno vrijeme kad zamuknu svi jezici, krv progovori jezikom svih predaka. I ne pita se ko si i kakav si, nego čije si krvi sobom zaitio. Čeda moja, po krvi mojoj i duhu mojemu, neka u vama nikada ne bude mrzosti na tuđu krv, nekmoli na krv bratsku. Krv čelovječeska je sveta i u svima nama teče iz jednog istočnika. Svima nam je od Boga dana i praoca našega Adama. Ničiju krv ne prolivajte zato što je iz tuđega plemena ili naroda. Ali, čedo moje, ljuto branite krv svoju ibo u njoj jest krv predaka naših. Nikome ne dajte da lije našu krv zato što je srpska. Mirom na rat idite i ratom mir činite. Ljubavlju na ljubav idite, ali krvlju krv srpsku branite.
ZAVJEŠTANjE NEBA I ZVIJEZDA Ima nešto što se na zemlji ne može, a čovjek i narod ne mogu bez toga, ili ako mogu, čedo moje, to nisu ljudi niti je to narod. Ima nešto, čedo moje, što se na njivi ne može uzorati, u kovačnici iskovati, u šumi razlistati, ni u snu sniti, ni jezikom izreći, ni mišlju doseći, ni mačem ubiti, ni u priči ispričati. Ima nešto što se na zemlji nikako ne može. Ali svaki čovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve što im nije na zemlji. Tamo im je, čedo moje, baš ono što na njivi ne raste, što se u kovačnici ne kuje, u šumi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva, jezikom ne izgovara, mišlju ne dosiže, mačem ne ubija, pričom ne priča. Zaista, tamo im je sve što nije na zemlji. Tamo je sve to moguće. Ali, čedo moje, ne zna to svako i ne vide to svi. Može to samo prorok i tajnovidac, neboznanac i zvjezdoznanac, visokovidac, dubokovidac i dalekovidac. I može to nebogledac i nebotvorac, neboteča i nebohodac, i još neboslov i neboslovac, pa neboljub i neboljubac, i opet neboplovni neboplovac i neborodni neborodac. Još tu dođu svi drugi neboljubni i neboletni, nebodarni i neboprimni, nebozvani i nebojavni, i svi oni duhovnjaci i čudaci, i junaci i mudraci, i ludaci, mučenici i sretnici, nebotvorni čarobnjaci, KOJI ZNAJU I UMIJU DA UZNESU ZEMLjU DO NEBA, VOZNESUT ZEMLjU DO NEBES, I KOJI IMAJU MOĆI DA SPUSTE NEBO NA ZEMLjU. To su ljudi koji znaju da otvaraju nebo. Gore je, čedo moje, sve što ovdje nemamo. Gore je sve što čekamo. I zapamti, čedo moje, da je čovjekovo tijelo na zemlji, a njegova duša vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a duša naroda obitava na nebu. Samo narod koji nema dušu nema ni svoga neba. Nebo nije prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema duše. Zato ti kažem, čedo moje milo, nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALjSKOE, i nema naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko, CARSTVIE NEBESKOE. Ima ljudi koji pripadaju samo zemlji. Ti zemljanici odlaze u zemlju. A pojave se ljudi, ili se rode, koji odmah ZNAJU TVORITI NEBESKE STVARI NA ZEMLjI I ZEMALjSKE STVARI UZDIZATI DO NEBA. Oni pripadaju nebu. Ti nebesnici i zvjezdari odlaze u nebo i među zvijezde. Koliko ih je tamo, treba pogledati u vedru noć kad nebo ozvjezda. Više ih je tamo nego na zemlji. Više ih je u zemlji nego na zemlji. Zato ti kažem, čedo moje milo, ne čine narod samo oni što žive na zemlji, nego i oni u zemlji i oni u nebu. Narod uvijek živi između svojih grobova i nebesa svojih.
ZAVJEŠTANjE JEZIKA Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod. Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda. Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod. Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda. Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora. I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem. Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana. Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim. Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio. Jezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu. Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.
ZAVJEŠTANjE CRKAVA Kad čovjek zida kuću ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i unučad. Tako nastaje porodica i domaćinstvo. Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni unučad, nego za narod koji će je kroz vjekove pohoditi. Tako se stvara država. Kuća je ono što ostaje poslije čovjeka. Crkva je ono što ostaje poslije vladara. Kuća ostaje djeci, crkva narodu. A crkva je čedo moje, velika korablja, lađa koja plovi prema dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji god vijek doplovi, dovešće i nas i pokazati nas našim još nerođenim potomcima. Sretan sam i miran, čedo moje što je sada moja Studenica, zaplovila prema vjekovima. U opštem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve lađe, kadre da nas spase najvećeg od svih ponora, od zaborava. A mi ćemo, čedo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima vremeplovci na tim velikim korabljama. Az Nemanja sin Zavide i az Stefan župan velji i az Simeon monah plačem i žalim za onim divnim ljudima čiji smo potomci a koji nisu mogli na svojim trošnim građevinama doploviti do naših dana. Njihove kolibe i bajte bile su trošnije od njih samih i nisu ih mogle donijeti do naših dana. Njihove divovske likove naziremo samo kroz nejasne obrise priče i pjesme. A mi smo uzidani u svoje crkve tvrde građe, kadre da odole strašnim udarima vremena. Sve sam kamen i mramor, najtvrđe što postoji na svijetu. Uzidali smo sebe u svoje crkve, ispisali svoju vjeru i živopisali svoje likove u njima. Naši daleki potomci prepoznaće nas u Studenici Znaće ko smo i kakvi smo. I, čedo moje, biće ponosni što nas imaju, pouzdano znam da hoće. Ponosiće se što su pleme nemanjićko. Čedo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljeta da sagradi crkvu. - Sedam - odgovorio je kratko. - Mnogo je, protomajstore! - Ako ti je gradim najmanje sedam ljeta, trajaće ti najmanje sedam vjekova. - A za koliko je, protomajstore, ljudi mogu razrušiti? - Ljudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki župane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova Studenica ti neće nestati jer ću je graditi tako da bude veličanstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki župane, mnogo ljepših i veličanstvenijih ruševina nego što su građevine koje su tek završene. Eto, čedo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to što se gradi mora biti trajno i jako kao sam narod.
Why? Because they sing your shitty bulgarian songs.... they just sing them in your shitty language so whats wrong with that.?... are you some cretin or what!?
