Atentat na Knjaza Danila 

Pogibija Danila I Petrovića Njegoša, crnogorskog knjaza 1826-1860, prvog svetovnog vladara Crne Gore. - Mučko ubistvo tvorca moderne države.
Na knjaza je, 31. jula 1860. godine (po starom kalendaru), pucao Todor Kadić, crnogorski politički emigrant. Dan kasnije, knjaz Danilo je izdahnuo. Iako je sve izgledalo kao lična osveta jednog izgnanika, čitav ovaj slučaj je u ponečemu i neobičan. Najprije, nevjerovatna je slučajnost da Kadić iz Skadra dođe u Kotor istog dana kada i knjaz Danilo, iako niko osim knjaževih pratilaca i austrijske policije nije znao plan knjaževog boravka u Boki. Nevjerovatna je slučajnost da atentator dođe na kotorsku rivu u 17,30 časova, a njegova žrtva pola sata kasnije. Zar nije Kadić baš dobro isplanirao svoje putovanje od Skadra do Kotora?
Kao što je poznato, Kadić je na knjaza pucao oko 20 časova, kada je knjaz krenuo da se vrati u Prčanj, što znači da je atentator dva sata bio neprimijećen u Kotoru, prepunom tajne i "javne" policije. I još je imao oružje koje nije lako bilo sakriti. Nevjerovatno je da austrijska policija ne primijeti Todora Kadića, o kojemu je imala poveći dosije, i koji je samo mjesec dana ranije bio u Kotoru. Tada su ga policijske vlasti ekspresno protjerale u Tursku. Izgleda da je bio prerano došao.
Organizatori pobune u Bjelopavlićima su bili pop Risto Bošković, sa dva brata od strica, popom Đokom i Vidom. Risto je, inače, bio oženjen sestrom knjaza Danila, Janom. Sa Boškovićima je sarađivao i Petar Pavićević iz Pavkovića, kao pripadnik opozicione struje protiv Knjaza koju je predvodio Đorđija Petrović.
Sukob i netrpeljivost između Boškovića i Knjaza nijesu bili izazvani trenutnom ljutnjom, kako se to pokusalo predstaviti, već sa mnogo dubljim razlozima i dužim trajanjem. U podjelama koje su nastale u Crnoj Gori - ko je za »Zeka«, ko je za Pera i Đorđiju - Boškovići su se očigledno opredijelili za ove druge. Pop Risto je za to imao i vrlo konkretan, materijalni razlog. On je, naime, sve do novembra 1852. godine imao pravo povlašćene trgovine solju, a tada mu je, na Knjažev prijedlog, to pravo Senat uskratio, u sklopu širih reformi koje su uvedene u oblasti trgovine.
Kada je krajem 1853. godine Pero Petrović sa pristalicama emigrirao u Austriju (Kotor), Crnom Gorom se prosuo glas da su istovremeno, strijepeći za svoje živote, u Spuž kod Turaka otišli pop Đoko i brat mu Vido Bošković...
O njihovom, kao i o izbjeglištvu cuckog serdara Andrije Perovića javlja »Srbski dnevnik« 25. novembra 1853, ali već 29. novembra vijest o bjekstvu Boškovića demantuje, navodeći da im Bjelopavlići nijesu dali da idu na Cetinje da prisustvuju skupštini glavara koju je Knjaz sazvao i na kojoj je odlučeno da se Pero Petrović, serdar Milo Martinović i Stevan Perović-Cuca, kao izdajnici otadžbine trajno osuđuju na izgnanstvo.
Iz Bjelopavlića su uz Đorđiju Petrovica bili i pop Puniša Pavićević sa šurom Todorom Kadićem...
Izmišljeni povod za pobunu je bio, kako je rečeno, tradicionalni narodni skup u manastiru Ostrog 1854. godine, na kome su Knjaz i njegova pratnja - perjanici, navodno, osramotili neke nevjeste i đevojke iz Bjelopavlića.
Naravno, to je bila samo propaganda, ali su je mnogi prihvatili kao punu istinu. Tome su pomogle i neke tadašnje srpske i austrijske novine koje su dopirale do Crne Gore, a kasnije i neki istoričari i etnografi, koji su taj »glas« prihvatili bez ozbiljnije provjere, poput Petra Šobajića. Iza ovako prljave propagande u nekim austrijskim listovima, koji su izlazili na srpskom jeziku, stajao je Stevan Perović-Cuca, pa je Knjaz lično zvanično urgirao kod austrijskih vlasti da se objavljivanje laži o njemu prekine.
Ta priča i danas, u različitim varijantama, živi i povremeno razne »pamtiše« daju povoda da se napiše kakav feljton ili člančić u novinama, i danas sa tačno određenim političkim ciljem, kao u vrijeme samoga događaja.
Interesantno je pratiti, kako je vrijeme prolazilo i kako je koja generacija ovu priču prihvatala i prenosila dalje, tako je čitav događaj dobijao na grubosti i nemoralu. Na kraju je ispalo, da to nijesu bile samo slobodnije šale i zadirkivanja, nego čak i silovanja, u kojima je učestvovao i Knjaz lično.
Čini se da je verziju ovoga događaja, koja je najbliža istini, opisao Blažo Milovanov Vuletić u knjizi:
»Bilješke i pričanja iz života starih Bjelopavlića po pričanju starih Brđana«. Vuletić je rođen 1859. godine, znači odrastao je i živio sa neposrednim učesnicima događaja, a kako sam kaže:
PROČITAJ CIJELI TEKST: Pobuna u Bjelopavlicima 1854
www.montenegrin...
PETROVIĆI NA NIŠANU
www.montenegrin...
Atentat na knjaza Danila
www.montenegro....
U Doba Knjaza Danila
• Zastave, Oznake /Grbov...
CRNOGORSKA KNJAŽEVINA “NESREĆA” ZA SRBIJU
/ 904789819579268
#KnjazDanilo
,