Zagreb, proljeće 1982. godine. Stadion u Maksimiru, posljednje, 34. kolo jugoslavenskog nogometnog prvenstva. Dinamo je u slavljeničkom ozračju pobijedio titogradsku (danas podgoričku) Budućnost 1-0, te trijumfalno okončao svoj pohod ka naslovu državnog prvaka. I jedan transparent na Sjeveru…
”Dinamo, Mladost, Monting i Cibona, četiri naša šampiona.”Ovo ”naša” se, dakako, odnosi na ponosne navijače svih zagrebačkih klubova. No, uz veliko poštovanje odbojkašima Mladosti i košarkašicama Montinga, državnim prvacima u toj čarobnoj sezoni 1981/82 za zagrebački sport, titule Dinama i Cibone su ipak spadale u posebnu kategoriju u srcima navijača. Biti navijač Dinama značilo je i biti navijač Cibone i vice versa. Dva kluba, a kao da je jedan, odnosno isti…
”Da, Cibona i Dinamo su kao jedno. Jednako ih volim i uvijek sam ih jednako volio. To je kao da roditelja s dvoje djece pitaš koje mu je draže”, reći će mi jedan navijač tih dvaju zagrebačkih kolosa.
Meni je Cibona (košarka) ipak prva sportska ljubav. No, ovo nije priča o meni, već neka moja priča ili istraživanje, prvenstveno o Dinamu, koliko se navijači mog naraštaja koji su tada bili klinci, a danas su oko pet banki ili nešto stariji, sjećaju određenih detalja tog glasovitog ”zagrebačkog proljeća” 1982. godine. Dinamo je tada upisao svoj četvrti naslov prvaka Jugoslavije, ali prvi nakon 24 godine čekanja. Doduše, ne treba nikako smetnuti s uma da je Dinamu i 1979. godine sudskom odlukom u famoznom ”slučaju Edmond Tomić” pripao naslov državnog prvaka, ali nikad nije uveden u arhivu FSJ. Cibona je, pak, u prvoj sezoni u kojoj je uvedeno doigravanje, iako je startala s druge pozicije, u finalu slavila protiv prvoplasiranog Partizana u dvije utakmice, te osvojila svoj prvi naslov državnog prvaka! Prvo u Beogradu nakon tri produžetka 112-108, a potom i u nikad punijoj Ledenoj dvorani Doma sportova 89-75. Cibosi su te sezone uzeli ”trostruku krunu’, jer su prije toga osvojili Kup pobjednika kupova (slavlje u finalu u Bruxellesu protiv Real Madrida 96-95 nakon produžetka) i državni Kup…
11 Dinamovih igrača s najvećim brojem nastupa te sezone u prvoj momčadi su: Marijan Vlak (32 nastupa), Milivoj Bračun (25), Zvjezdan Cvetković (26), Dragan Bošnjak (28), Velimir Zajec (28), Džemal Mustedanagić (29), Petar Bručić (32), Snješko Cerin (26), Stjepan Deverić (25), Marko Mlinarić (32) i Zoran Panić (19)! Kao što vidite, poredao sam ih formacijski, a ne od većeg broja nastupa prema manjem…
A sada nekoliko crtica i o samoj sezoni. Nakon jesenskog dijela prvenstva Dinamo je imao 2 boda manje od Crvene zvezde. Proljetni je otvorio remijem na Karaburmi protiv OFK Beograda (0-0), a onda je krenuo nezaustavljivi tornado. Plavi su u Maksimiru potopili Zvezdu 3-0 uz antologijsku ”lastavicu” Cice Kranjčara, prekrasan gol glavom nakon prodora Mlinarića po lijevoj strani i sjajnog ubačaja. Već u idućem kolu nova pobjeda u derbiju, na Poljudu je srušen Hajduk s 2-1. Kapetan Velimir Zajec Zeko, ”Dinamovo med i mlijeko”, zabio je iz blizine prvi gol, svoj jedini u sezoni, ali toliko važan. Štef Deverić je nakon briljantne minijature pucao topovski pod gredu i udvostručio prednost, da bi Zoran Vujović u završnici samo ublažio poraz ”majstora s mora”.
Posebno se pamti i slavlje protiv Željezničara u 31. kolu 2-0. Ćiro Blažević je jednom prilikom rekao: ”Svi oni koji su željeli da Dinamo ne bude prvak su u toj utakmici vidjeli posljednju nadu i slamku spasa. Željo je imao jako dobru momčad i vrhunskog stratega Ivicu Osima. Ali, nas više nitko i ništa nije moglo zaustaviti…”
#zagrebačkimemento #mementošetnjakrozvrijeme
28 авг 2024
