Trnovačko jezero nije na Durmitoru već na Magliću. Branko Cerović, autor knjige o Durmitoru i kanjonu Tare mi je, jednom prilikom, da ne zna nikog drugog pored sebe ko tako poznaje Durmitor kao ja. Tri godine prije raspada SFRJ provodio sam po 2-3 mjeseca u Jakšića vodenici na Mlinkom potoku, oko 300 m udaljenoj od Crnog jezera, a od 1993. do 1999. u starom mrestilištu za ribe (u potkrovlju) kao izbjeglica. Odbio sam ponuđen mi hotelski smještaj, jer je to podrazumjevalo prvrženost određenoj političkoj partiji i pisanje kolumni za nju, a radi radi lične slobode opredjelio sam se za boravak u zgradi bez struje i vode. Žabljačani su govorili da sam poludio a pogledajte sajt: www.durmitara.com pa sami donesite sud o tome ili sam ja lud ili sun oni neobrazovano zatucani. Knjigom sam branio Durmitor od pohare, od strane NP "Durmitor", u čijoj zgradi sam boravio, a čauš Radoman Šamšal Milenka Stijepovića, direktora Parka, po Stjepovićem naređenju, tužio me sudu za klevetu i bio sam osuđen na 100 dana zatvora ako ne platim novčani iznos kazne. Sudu sam napisao i u knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom - čudo nad čudima! (četvrto izdanje) da kaznu neću platiti ali da ću se na poziv da odlazak u zatvor odazvati. Sudija, Stojan Pješivac, koji mi je izrekao osuđujuću presudu, diskretno je u moje ime uplatio kaznu. A zbog drugog izdanja knjige (1999.) u zimu te godine bio sam protjeran - u nigdje - iz mrestilišta, svog izbjegličkog skrovišta. Moja borba za zaštitu Durmitora od devastiranja, uz u dva navrata odbijanje da prihvatim ministarsko mjesto, su, za mene, moje najbriljantnije moralne odluke, bez obzira na vrlo visoku cijenu koju sam zbog njih morao podnijeti.
