Vi što ostajete iza nas, Oprost molite to je vama spas. Ako vaš pozdrav bude podsmjeh, Visjet ćete s nama, dopast će vam uže. Nakon života ovo je odmor, Ne okrečite nam ledja, gledajte u ponor. Največi prinče, stvaratelju tame, Ne bacaj nas u vatru, ne ostavljaj nas same. Naša trula tijela zauvijek vise, Kiša nas izbljedila, nas nema više. Samo ostaci vjetar što suši, Lešinar kljunom naše postojanje buši. U hladovini drveća vise naša tijela, Truli konopac steže vrat, Mi smo upozorenje jače od raspela, Vjetar potiče svaki novi klat. Nakon života ovo je odmor, Ne okrečite nam ledja, gledajte u ponor. Največi prinče, stvaratelju tame, Ne bacaj nas u vatru, ne ostavljaj nas same. Naša trula tijela zauvijek vise, Kiša nas izbljedila, nas nema više. Samo ostaci vjetar što suši, Lešinar kljunom naše postojanje buši. Gledajte u nas jer mi visimo u beskraj, Nas oganj požderati neće, Oprost molite i gledajte u smrt Jer radosti od te nema veće. Obješen - nakupina smežurane kože, Slavit ćemo poraz čekajući spas. Nikada vas necu gledati s visoka, Jer vatre paklene čekaju i vas. Trule kosti padaju s visina, Njih je progutala tmina. U zubima lešinara nestaju u prah, Zadah smrti širi strah. Naša trula tijela zauvijek vise, Kiša nas izbljedila, nas nema više. Samo ostaci vjetar što suši, Lešinar kljunom naše postojanje buši. Gledajte u nas jer mi visimo u beskraj, Za naše duše upalite svijeće, Oprost molite i gledajte u smrt Ali oprosta nema i nikada ga biti neće!
