Hrvatsko Proljeće 

Hrvatsko proljeće bilo je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.
Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvan od polititičkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće je u užem smislu trajao od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.
U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama. Obračun s Hrvatima rezultirao je t.zv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.
Jedni proljeće smatraju pokretom koji je nastao koncem šezdesetih i 1970. i 1971. godine, a da je okončan 1. prosinca 1971. Titovom sječom Hrvatske u Karađorđevu.[3] Komunistička vlast koju su pretežito činili dogmati i karijeristi, a koje je predvodio već ostarjeli maršal Tito - smijenila je hrvatsko komunističko, no osviješteno i politički liberalno vodstvo.[4] Hrvatska je gušenjem Hrvatskoga proljeća zamalo utonula u dvadesetogodišnji, dugotrajan mrak i muk,[4] ali je ipak 1980-ih došlo do liberalizacije komunističke vlasti.
Korijeni su mu pak nastali u prvim godinama poraća Drugog svjetskog rata. Pokret je bio iz više središta koja su djelovala neovisno jedna o drugima. To su bili KPH (SKH), hrvatska sveučilišna središta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru i Osijeku, Katolička Crkva, HAZU (ondašnja JAZU), Hrvatska matica iseljenika (ondašnja Matica iseljenika Hrvatske), Matica hrvatska, Institut za povijest radničkog pokreta, razni nakladnici te velika poduzeća.[5] Nezadovoljnici u vladajućoj stranci su stvorili oporbu nakon što je ubijen Andrija Hebrang. Daljnji poticaj zbijanju redova bila su očita izigravanja hrvatskih gospodarskih i političkih interesa u komunističkoj Jugoslaviji.[5] Od 1955. na čelu tog pokreta je Većeslav Holjevac, a onda uz njega se pojavljuju djelom Ivan Šibl, Marko Koprtla, generali JNA dr. Franjo Tuđman, Nikola Kaić, Ivan Rukavina, Janko Bobetko, admiral JRM Srećko Manola, pukovnik JNA Ivan Mutak, Zvonimir Komarica, razni hrvatski partizanski borci, brojni umjetnici, novinari te mlađi politički radnici. Cilj te nacionalno svjesne struje u SKH bio je sukladno mogućnostima i ideoloških ograničenja u SR Hrvatskoj obrazovati stranačke kadrove koji će biti nacionalno orijentirani te ih razmjestiti diljem važnih mjesta u državnoj, gospodarskoj i stranačkoj upravi a radi suzbijanja centralističkih tendencija iz Beograda.
Privredna reforma 1965. dala je veće mogućnosti stručnjacima i nacionalnim rukovodstvima kojima je odriješilo ruke od središnje stranačke stege koja je dolazila iz Srbije, a političko je oslobođenje se sve više osjećalo nakon pada šefa tajne policije Aleksandra Rankovića.[5] Daljnji motivi koji su podigli intenzitet hrvatskog homogeniziranja za hrvatsku stvar bio je devizni sustav i brutalni prodor beogradskih reeksportera u hrvatsko gospodarstvo.[5] Usporedno s borbom na gospodarskom polju, hrvatski su se književnici i kulturni radnici borili za hrvatski jezik koji je zatirao Novosadski dogovor i jugounitaristička, ponegdje i otvoreno velikosrpska praksa,[nedostaje izvor] koja je preko pokušaja nasilnog guranja srpskohrvatskog jezika namjeravala hrvatski jezik izložiti nepopularnim izmjenama u korist srpskog govornog područja.
Teme koje su se pokrenule bile su i revalorizacija hrvatske povijesti, problem naglog pada nataliteta u Hrvatskoj, pitanje hrvatskih muslimana, zabrinutosti zbog odlaska stotina tisuća hrvatskih radnika na rad u inozemstvo, zapostavljenosti hrvatske politike i gospodarstva unutar Jugoslavije, pitanje broja žrtava Drugog svjetskog rata.
#zagrebačkimemento #mementopriča