Miloš Crnjanski - Stražilovo 

Miloš Crnjanski - Stražilovo (stihove govori autor)
U „sumatraističkom“ raspoloženju Crnjanski je ispjevao i svoju najbolju pesmu, poemu „Stražilovo“. Kako je nastala ta poema, pjesnik je objasnio u svom djelu „Ljubav u Toskani“.
„Oronuo i klonuo, u ovom ludom vremenu, kao i drugi, posle tolikih gorkih godina seoba i ratova, izgubio sam svaki smisao onoga čemu me rodiše. Od velike i duboke odanosti nebesnim telima, od drhćuće pripadnosti rascvetanim brdima, od mladosti, šta je moglo i preostati.“
Iz takvih raspoloženja sa puta po Italiji, iz tuge jedne nesrećne mladosti, iz radosti izazvanih ljupkošću toskanskih pejzaža, iz čežnje za domovinom - nastaće jedna od najljepših poema, poema Stražilovo. Ona je ispjevana u kraju Fiezole, na reci Arnu pokraj Firence gdje je Crnjanski stigao na putu za domovinu.
Pjesnik je, nalazeći se u tuđini, osjetio tamnicu samoće i tešku nostalgiju. U mašti je pomiješao i povezao ljepote domovine sa ljepotama tuđine, i tako našao mir, utjehu i sreću.
Kao simbol domovine ne javlja se Banat (zavičaj Crnjanskog), već Brankov Srem, Karlovci, Fruška Gora, Stražilovo. Neizmjerno je bolna njegova čežnja u tuđini za Brankovim grobom na Stražilovu.
I pjesnik „Stražilova“ živi „bolesnu neku mladost, bez prestanka“, kao Branko. I on boluje od iste bolesti, grudobolje, tuguje za ljepotama svijeta, nekadašnjim životom, za prošlošću. I on oseća tugu, sjetu, melanholiju. Otuda stalno ponavljanje: „Lutam, još, vitak...“
Poemom „Stražilovo“ pjesnik je zatvorio jedan krug, vratio se na početak svog odnosa prema otadžbini. Vratio se Srbiji koja je za njega bila „obećana zemlja“. Porekao je sve ono što je pevao u „Lirici Itake“. Srbija nije više Itaka u koju se vratio iz rata, ali nije ni Sumatra - daleki izmješteni svet. Srbija je zemlja trešanja, Stražilova, pjesama, siromašna, ali njegova.
„Stražilovo“ je, s druge strane, izraz nemira, izgubljenih ratnika koji ne mogu povratiti izgubljenu vjeru i ideale. Izraz je vječitog lutanja i beznađa. „A prah, sve je prah, kad dignem ruku i prevučem, nad providnim brdima, i rekom.“
Poema se sastoji iz šest potpuno jednakih dijelova, jednakih u broju strofa (u prvoj ima pet stihova, u drugoj i trećoj - sedam, četvrtoj, petoj i šestoj - četiri stiha, a posljednja, sedma strofa je ponovljena prva), u ritmici i metru svakog stiha.
Dominantna osjećanja u pjesmi su ljubav prema prirodi, ljubav prema zavičaju, nostalgija, tuga zbog prolaznosti, strah od starenja i smrti, opijenost životom, radostima života (što simbolično prikazuje crvenim trešnjama koje ga "mame iz zasede"), žuto lišće (kao nagovještaj skore smrti), tišina i opšti dubok mir (smrt) koji će na kraju pokoriti i samog pjesnika.