Postoje ljudi koji su u svim vremenima korisni za narod, društvo i državu. Ljudi koji su spremni biti dio odgovora na svaki izazov. Kad je rat, oni su u stroju, u rovu i akciji, a kada je mir oni su u profesionalnim i volonterskim poslovima u kojima doprinose društvu i državi. Omer Mičijević jedan je od takvih ljudi. Rođen je 1975. godine u Mostaru.
Živio je na granici općina Nevesinje i Mostar, mjesna zajednica Rabina. Maloljetni borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, kojoj se priključio iz drugog razreda Srednje elektrotehničke škole. Na Treskavici je 8. jula 1995. godine teško ranjen kao pripadnik izviđačko-diverzantske jedinice. Još tokom agresije nije ostavljao po strani obrazovanje, pa je 1996. godine završio Pedagošku akademiju na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru i stekao zvanje nastavnika bosanskog jezika i književnosti, a kasnije na Fakultetu humanističkih nauka završava bibliotekarstvo. Danas je direktor Narodne biblioteke u Mostaru. Omer Mičijević bio je gost Stavovog podcasta “8 korpus” kojega vodi Anes Džunuzović.
“Za nas u nevesinjskoj mjesnoj zajednici Rabina vanredno stanje je počela 9. septembra 1991. godine, kada su kroz selo počele prolaziti jedinice JNA i dobrovoljci iz Crne Gore i Užičkog korpusa. Više mira nismo imali, a morali smo imati i noćne straže”, počinje svoju ratnu priču Omer i nastavlja: “U selu je bilo bošnjačkih i srpskih kuća. Živjeli smo fino, iako sam ja od dede slušao priče u koje nisam potpuno ni vjerovao sve do pred agresiju. A dedo, koji je bio u partizanima, nije htio otići u općinu da mu potpis na potvrdu o učešću u partizanima da Milan, zato što je taj bio u četnicima, pa se kasnije, 1943. godine, priključio partizanima. Imali smo i komšiju Srbina Anđelka koji bi dolazio povremeno kod dede, međutim, već kad je bio bolestan dedo je izbjegavao da mu dolazi taj komšija. Kad bi Anđelko na vrata dedo bi se napravio da spava. Pitao sam ga jednom zašto i onda mi je ispričao kako je Anđelko u Drugom svjetskom ratu bio u grupi koja je 1942. godine u selu Bišina uhapsila jednog 20 godina starog Bošnjaka, prezimena Heljić, koga su onda zakovali čavaldama za bukvu. On je izdahnuo 8 dana kasnije.”
Po sopstvenom priznanju, nakon ove priče, iako u nju nije potpuno vjerovao, Omer je imao u podsvjesti jednu stvar: nikad se ne predaj četniku. To mu je značilo prilikom napada četnika na selo, uspjeli su se izvući prema Podveležju. Otac mu je ostao sakriven i uhapšen je, pa nakon premlaćivanja poveden na strijeljanje. Pustili su ga neki rezervisti da pobjegne i onda se skrivao tako izlomljen po šumi. Nana je također ostala zbog sina, da vidi šta će s njim biti, čak ga je našla nakon bijega i nosila mu da jede. Na kraju su nanu uhapsili, a Omerov otac se izvukao. Nana je bila u zatvoru i nju, još jednu nanu, te ženu s djecom među kojom je bila i beba, te braću Ćatić, spasio je Đuro Ivković. “Đuro je rizikovao i život svojih maloljetnh kćerki jer je dvije noći po njima slao hranu za ove zatočene Bošnjake, za tu bebu. I jednu noć kad je bio u dežuri, a bio je rezervni policajac, došao je s kombijem, pokupio ih i odveo prema Stocu, do linije četničke, a onda ih pustio da odu pješke. Moja majka vratila se iz Podveležja u selo da vidi šta je s nanom i babom. Ubijena je”.
U Nevesinju je ubijeno 308 Bošnjaka, procentualno nakon Srebrenice najviše od svih Općina.
Po dolasku u Podveležje Omer se priključio Armiji. Praktično kao dijete. Učestvovao je u mnogim akcijama, bio i u Šantićevoj nakon izdaje HVO-a, gdje se kako kaže: “Moralo nekad pucati i u noge našim ljudima koje su držali u živom štitu, vodili ih ispred njih da bi napredovali”. Tu je priča i o adidaskama, lenonkama i skoku s trećem sprata, o deblokadi Mostara, učešću u izviđačko-diverzantskoj jedinici i ranjavanju na Treskavici 8. jula 1995. godine. Govorio je Omer i o svojoj zbirci pjesama “Svjedoci” koja je napisana tokom rata, kao odgovor na određene događaje kojima je svjedočio ili na neki način ih proživio tokom agresije. Taj rukopis bio je zagubljen sve do korone, tada je slučajno, preslagajući stvari, Omer naišao na taj rukopis. Objavio ga je u cjelosti onakvim kakav je izvorno nastao.
Nakon ranjavanja Omer je pušku zamjenio perom. Danas radi kao direktor Narodne biblioteke Mostar. Razgovarali smo o budućnosti knjige, biblioteka, o izazovima koje donose ekrani, o ovisnosti od tehnike itd.
16 сен 2024
