Petar II Petrović-Njegoš rođen 1813. godine, bio je knez-episkop (vladika) crnogorski, pesnik i filozof čija dela se smatraju jednim od najznačajnijih u crnogorskoj i srpskoj književnosti. Najpoznatiji je po svojoj epskoj poemi „Gorski vijenac“, koja se smatra za remek-delo srpske i južnoslovenske književnosti.
“San Vuka Mandušića”
Al’ je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vjenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v’jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore življe od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andrij’ đe je poginuo -
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe…
#zillionfilm
21 авг 2024
