Kako je nastala prva hrvatska dinastija koja je dala prve kraljeve i koje se kontroverze vežu uz nju pogledajte i poslušajte u Povijesti Četvrtkom Hrvatskoga radija
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
Ja vam savjetujem, ako vam bude problem smisliti pricu oko tog razdoblja od kojeg nema zapisa, samo se obratite braci SERVIMA i vjerujte mi oni ce znati sto je i kako bilo, ali nemojte ih pitati za izvore i fakte, jer ce se uvrijediti!
Odlična emisija. Na svakih 30 sekundi ide:"ne znamo, ne zna se, pretpostavlja se, nema pisanih tragova, vjerovatno, moglo bi bit', diskutabilni izvori, savremenik ga ne pominje"). Ali, na sreću, tu je uvijek Porfirogenet...za kojeg se već 100 godina zna da je čist falsifikat.
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
Evo malo bajki: "Dubrovački popis gdje nema Hrvata" ru-vid.com/video/%D0%B2%D0%B8%D0%B4%D0%B5%D0%BE-ZT5pDVXFFc8.html "Srpski manastiri Krka, Dragovič, Krupa": Krka: en.wikipedia.org/wiki/Krka_monastery The monastery was built on top of an Ancient Roman site.[1] Roman burial catacombs, Romanesque belfry,[2] Gothic window and other parts of the building (including graves),[3] show that the Orthodox monastery was previously home to a late medieval Catholic church or monastery (c. 14th century),[3][4] which architectural style was uncommon for the Serbian-Byzantine Orthodox churches of the time According to the common folk story about the foundation of the Orthodox monastery, claimed by the Serb Orthodox eparchy's clergy, it was founded in 1345 or 1350 when it is listed as an endowment of Serbian princess Jelena Nemanjić Šubić, half-sister of the Serbian emperor Dušan and wife of Mladen III Šubić Bribirski (not Mladen the II), Croatian duke of Skradin and Bribir.[1][2][5][11] However, the claim is a baseless late 19th century forgery, made up and published by Serb Orthodox Bishop of Dalmatia Nikodim Milaš in his article Iz prošlosti pravoslavne crkve u Dalmaciji (From the history of Orthodox Church in Dalmatia, 1900) and Pravoslavna Dalmacija (Orthodox Dalmatia, 1901), in which, popular to the period and related to Greater Serbia ideology were forged various claims about pre-Ottoman presence of Serbs in Dalmatia. (Google translate - nemam vremena ... ) "Samostan je sagrađen na vrhu antičkog rimskog nalazišta.[1] Rimske grobne katakombe, romanički zvonik, [2] gotički prozor i drugi dijelovi građevine (uključujući grobove), [3] pokazuju da je pravoslavni samostan prethodno bio dom kasnosrednjovjekovne katoličke crkve ili samostana (oko 14. stoljeća), [ 3][4] koji je arhitektonski stil bio neuobičajen za srpsko-bizantske pravoslavne crkve tog vremena Prema narodnoj priči o nastanku pravoslavnog manastira, prema tvrdnjama sveštenstva Srpske pravoslavne eparhije, on je osnovan 1345. ili 1350. godine kada se navodi kao zadužbina srpske princeze Jelene Nemanjić Šubić, polusestre srpskog cara Dušan i supruga Mladena III Šubića Bribirskog (ne Mladena II), hrvatskog kneza Skradina i Bribira Međutim, ta je tvrdnja neutemeljena krivotvorina s kraja 19. stoljeća, koju je smislio i objavio pravoslavni episkop dalmatinski Nikodim Milaš u članku Iz prošlosti pravoslavne crkve u Dalmaciji (1900.) i Pravoslavnoj Dalmaciji, 1901), u kojoj su, popularne za to vrijeme i vezane uz velikosrpsku ideologiju, krivotvorene razne tvrdnje o predosmanskoj prisutnosti Srba u Dalmaciji." Krupa: en.wikipedia.org/wiki/Krupa_monastery According to the folk tradition, the monastery was built in 1317 by monks from Bosnia with the financial support from the Serbian king Milutin, later renovated by King Stefan Dečanski and Emperor Dušan, and in the 15th and 16th centuries endowed by Saint Angelina of Serbia.[1] However, as the monastery has Gothic-style windows which was uncommon for the Orthodox Church, it was suggested the monastery was probably built by immigrating monks only around 1642. "Prema narodnoj predaji, manastir su 1317. godine podigli monasi iz Bosne uz novčanu pomoć srpskog kralja Milutina, kasnije su ga obnovili kralj Stefan Dečanski i car Dušan, a u 15. i 16. veku zadužila Sveta Angelina Srpska. [1] Međutim, kako samostan ima prozore u gotičkom stilu, što je bilo neuobičajeno za pravoslavnu crkvu, sugerirano je da su samostan vjerojatno sagradili monasi koji su se uselili tek oko 1642." Dragović: en.wikipedia.org/wiki/Dragovi%C4%87_monastery According to official Serb Orthodox schematism published until late 19th century there is no known historical information about the foundation.[1] According to a baseless folk story by Orthodox clergy which can be traced to 1811, but mainly invented and promoted by Nikodim Milaš in his Pravoslavna Dalmacija (1901), the Dragović Monastery was built in 1395, six years after the Battle of Kosovo, and after the death of Bosnian King Tvrtko, when supposedly Serbs from Bosnia moved en masse to Dalmatia, where they built this monastery.[2][1] Some other unsourced historical accounts about the monastery are also his invention.[1] There was no institutional (Serb) Orthodoxy in the 1468/69 Bosnia,[3] Orthodoxy spread in Bosnia only with the Ottoman advance, and in the mid-15th century it was present only in Eastern and Southeastern parts of Bosnian-Serbian border. "Prema službenom srpsko-pravoslavnom šematizmu objavljenom do kraja 19. stoljeća nema poznatih povijesnih podataka o zakladi.[1] Prema neutemeljenoj narodnoj priči pravoslavnog svećenstva koja se može pratiti do 1811. godine, ali koju je uglavnom izmislio i promovirao Nikodim Milaš u svojoj Pravoslavnoj Dalmaciji (1901.), manastir Dragović sagrađen je 1395. godine, šest godina nakon Kosovske bitke, a nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka, kada su se navodno Srbi iz Bosne masovno selili u Dalmaciju, gdje su podigli ovaj manastir.[2][1] Neki drugi povijesni izvještaji o samostanu bez izvora također su njegov izum.[1] U Bosni 1468/69 nije postojalo institucionalno (srpsko) pravoslavlje,[3] pravoslavlje se u Bosni proširilo tek napredovanjem Osmanlija, a sredinom 15. stoljeća bilo je prisutno samo u istočnim i jugoistočnim dijelovima bosansko-srpske granice."
@@tatjanatodorovic4426 O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
