Demokratske zemlje su samo verbalno osudile invaziju - realnost nuklearnog sukoba u vrijeme Hladnog rata značila je da zapadne zemlje nisu u poziciji izazvati sovjetsku vojnu silu u istočnoj Europi. Zanimljivo je da je lider Komunističke partije Rumunjske, Nicolae Ceausescu, oštar protivnik sovjetskog utjecaja, koji se svrstao na Dubčekovu stranu, održao javni govor u Bukureštu na sam dan invazije, osuđujući sovjetsku politiku oštrim riječima. Pošto se Rumunjska nakratko našla na istoj strani barikade sa Titovom Jugoslavijom, ova alijansa je bila često prinudna (Ceausescu je već počeo pokazivati protivljenje "socijalizmu s ljudskim likom"). To je međutim učvrstilo neovisan rumunjski glas u kasnijim desetljećima, osobito zbog toga što je Ceausescu ohrabrivao Rumunje da uzmu oružje u svoje ruke u slučaju slične agresije na njihovu zemlju; sve je to naišlo na oduševljeni odgovor a mnogo ljudi, među kojima i komunisti, iskazali su spremnost za uključenje u Patriotsku gardu.
Okupacija je izazvala val emigracije (procjenjuje se da je odmah emigriralo 70 000, a ukupno 300 000 stanovnika [1]), najviše visokokvalificiranih ljudi. Zapadne zemlje su dozvolile ovim ljudima ostati i raditi bez ikakvih poteškoća.
Događaji Praškog proljeća produbili su razočaranje kod mnogih zapadnih ljevičara s lenjinističkim pogledima i doprinijeli usponu eurokomunističkih ideja u zapadnim komunističkim partijama - što je dovelo do razočaranja ili raspada mnogih od ovih grupa.
Desetljeće kasnije, Praško proljeće je pozajmilo svoje ime jednom sličnom periodu kineske političke liberizacije poznatom kao Pekinško proljeće. Dijelom je utjecalo i na Hrvatsko proljeće u Jugoslaviji.
15 сен 2024
