O kako je divno ovo čuti, kao pjesnik ovog vremena, dok ovo slušam srce hoće iz grudi da mi iskoči, Koliko sam samo puta ovu pjesmu izrecitirao. Rade hvala, ti veliki si čovjek.
Koliko je Tin Ujevic bio iznad svojih savremenika, bar meni mozda govori jedna cinjenica. Secam se da sam se kao klinac sasvim slucajno dokopao knjige otprilike ovog naziva" pesnistvo i stvaralastvo svetskog romantizma". U knjizi samo najbolje od najboljeg. Ali moju paznju privlaci posebno pesma Gavran, E.A.Po. Nisam obratio paznju da je upravo Tin preveo, niti sam znao za njega do srednjiskolskih dana. U medjuvremenu procitao prevode koji su se nasli u toj knjizi, a previde radili nasi najveci pesnici i pisci. Ne moze se opisati koliko vise je Tin imao duse i osecaja za umetnost, poeziju od savremenika. Mogu se samo setiti Alekse Santica od starijih
Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa što sijaše nad kolijevkom sa dugama i varkama. -O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede i lovora i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, Od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega nitko ne sluša, ni braća koja lutaju. O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag), no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!
To je život dušo, danas je takvo vrijeme, a bilo ga je prije, a danas ja tako. Ipak je bolje bit sam nego to podnosit u dvoje! Bez drmatiziranja! Naći treba sreću u sebi i malim sitnicama. Sami se rađamo i sami umremo. Ostalo je često i previše često samo iluzija!
Predivno.Nema reci za opisati.Nenadmaseni genijalac recitovanja.Svaka cast.Znam ove stihove jos od pre 27 god. ali nesto sam i zaboravila..pa taman da se podsetim.
SLAVA Bogu koji je spojio ova dva talenta (Tina Ujevića i Radeta Šerbedžiju) koje je oba obdario obilno i SVOJOM RIJEČI i moći njezine interpretacije za premnoga iskustva nas ljudi na ovome svijetu koji prolazimo isto .. ovo je nešto poput Biblijskog modernog PSALMA ...
My dear one, this poem is about loneliness and how hard it is to be weak, lonely, and old yet young... the hardship of life-path, the feeling of nobody around to tell about the experienced disappointments... unrealized expectations... the need to be strong, to be dear to somebody... at the point when one is old yet (still) young
" Predugo se nismo videli KUĆO MOG DETINJSTVA ... Tuđi životi koje si primila Izmenili su ti lice Neizbrisivim borama ... Stranci koji u tebi stoluju Pretvorili su i mene U tuđinca ... ... Koji na nekom nepoznatom jeziku Doziva duše Davnih predaka. " - " Efemeris" ... Dejana Medakovića.
Ovo je jedna od najboljih pjesama ikd stvorenih, međutim, mislim da Šerbedžija govori malo presporo a onda se previše dere, a bubanj u pozadini definitivno skreće pažnju da se riječi ne slušaju....sorry, ne sviđ mi se izvedba!
Rade je dobar glumac ali meni je ovo suhoparno. Možda je ovo i najbolje što se da izvesti ali recitacija nije ni blizu onome što čovjek osjeti kad pročita.
