Silvije Strahimir Kranjčević
Gospodskom kastoru
Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaea nešto je drukča, neg'li je bila
Drukčiji danas treba Apolo.
Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),
Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
Očito, da se čudite nešto,
Kud li se trgom vucare trome, prostačke psine
Podvita repa, kičme ko britva.
Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svaku tricu!
Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin'te,
Kastore dragi. Tempora! Mores!
Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi;
Što su to ljudi - sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve vam je jasno, način korektan.
Bah - il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed.
Sve je uzalud: odlična kuća,
Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
Ne da se tako lako zatajit.
I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,
Željeli nijeste pogledat u zrak;
Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Laznete skromno gospodsku petu.
Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze u krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca
U vas je slavne vidjela dare.
Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!
Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
Prolazi starost kao u loju,
U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
Ne pruža vaša šapa badava!
Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te
Mirisno peče masna kobasa!
I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
Polažem lovor preda vas;
Slab je to darak, jestive više volite stvari,
Odlike više praktične vrsti!
Ipak vam - ne hteć uditi daljem napretku vašem -
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste - uglavnom - svojom metodom,
Kastore, malko slijedili - ljude!
Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija. Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života.
Recitira Ivan Kojundžić, spiker HRT-a
20 авг 2024
