Prekrasan tekst. Stotinu puta sam već preslušao ovu pjesmu i svaki put mi se oči napune suzama. Bože, koliko smo se otuđili jedni od drugih. Nemamo više vremena za druge....... za slabije....... za starije.... čak niti za svoje....za one koji su nas čitav život pazili i mazili...učili svemu dobromu....svemu moralnom...i sada kada je potrebno samo malo pažnje, samo malo posvećenog vremena, samo koja topla riječ, ništa materijalnog.....mi nemamo vremena ni za to........Bože kako smo sebični !!!!!
Kad ne bude više vlakova do našeg doma, ni ranih odlazaka da stigne se na vrijeme, napisat ću ti odu umjesto tužnog opijela i svijet će znati da živjela si, mati. Kupit ću ti sat koji sporo otkucava vrijeme, od sviju onih sati, kojima nas okrunila bijeda, i svaka tvoja ura nek' traje čitav tjedan, a svaki tvoj dan tri sunčane zime. Kupit ću ti sat s pravim srcem za tebe da kuca, što da ti drugo kupim kad nismo imali zlata, i potkovu za sreću prikucat cu na vrata i ostat ću tu, na tvome pragu. Kad ne bude više onog znam da si zauzet, sine, al' ponekad se sjeti da kucneš na stara vrata, kad ne bude više tebe koja me tjednima čekaš, što ću sa sobom tih tvojih pola sata. Kupit ću ti sat koji sporo otkucava vrijeme, od sviju onih sati, kojima nas okrunila bijeda, i svaka tvoja ura nek' traje čitav tjedan, a svaki tvoj dan tri suncane zime. Kupit ću ti sat s pravim srcem za tebe da kuca, što da ti drugo kupim kad nismo imali zlata, i potkovu za sreću prikucat cu na vrata i ostat ću tu, na tvome pragu.
