BANJA LUKA /tekst: Muharem Sitnica-Sića/
Sva ljepota voljenog grada, slila se u meni. Od rođenja rastao sam sa gradom, radovali smo se i tugovali zajedno, i bili smo jedno. Više nisam tamo, al' Banjaluka je u mom srcu, suncem okupana, u žuboru Vrbasa i ljepoti zelenila, mozaik prošlosti i zbivanja, simbol postojanja i sjećanja ...
Upijao sam sve priče i legende,i čitao sve što napisaše, putopisci, istoričari, književnici, i pjesnici, tako ih prenosim i vama, o toj nemirnoj ljepotici, najvećem gradu Bosanske krajine i drugom po veličini u Bosni i Hercegovini, nastalom na mjestu gdje Vrbas izlazi iz klisure u tektonsku uvalu, okruženu tercijarnim brežuljcima.
Urbana teritorija Banjaluke obuhvaća oko petnaest hiljada hektara , a Vrbas teče sredinom grada i prima pritoke: Suturliju, Crkvenu i Rijeku s lijeve strane, a Cerinac, Pločati potok, Ularac i Vrbanju s desne strane. Područje obiluje termo mineralnim vodama sa uređenim banjama u Gornjem Šeheru, i rehabilitacionim centrima u Laktašima i Slatini, a ljekovitost ovih voda korištena je od davnih vremena. I tako vjekovima, odlaskom u banje a preko luke, što je stari narodni izraz za ravnate doline između brda, eto nam Banja Luke, koja se prvi put pod tim imenom, spominje u jednom dokumentu od 4.februara,1494 godine.
Na području današnje Banjaluke i njene okoline osnivane su ljudske nastambe još u prethistorijsko doba. O tome postoje arheološki tragovi i pronađeni ostaci ciglana, dijelovi hramova, miljokazi, sarkofazi i velike količine rimskog novca. Istraživači pretpostavljaju da su ovi krajevi bili dio rimske provincije Ilirik, a da grad leži na temeljima nekadašnje rimske vojne postaje Castra.
Godine 1553. u Banjaluku je preneseno sjedište bosanskog sandžakbega, što je ubrzalo razvoj grada. Sofi Mehmed-paša, prvi sandžakbeg, izgradio je u Gornjem Šeheru most preko Vrbasa, koji je počinjao od Careve džamije, oko koje je i nastala prva mahala. Osim toga podigao je i javno kupatilo,veliki han, 4 mlina i 59 dućana.
Pravi procvat grad je doživio u posljednjim decenijama šesnaestog stoljeća,kad je postao sjedište bosanskog beglerbegata (pašaluka), 1580.godine. Prvi bosanski beglerbeg, Ferhad Paša Sokolović, dao je da se izgradi :džamija Ferhadija, vodovod, osnovna škola (mekteb), karavan-saraj, žitnica, most na Vrbasu i Crkveni, oko 200 dućana i sahat-kulu, kao prvi javni sat u Bosni i Hercegovini. U gradu je bio bezistan, tabhana, livnica topovskih đjuladi,veliki hambari, a banjalučki trgovci su održavali poslovne veze sa Sarajevom, Solunom, Skopljem, Splitom i Venecijom....
I tako vjekovima u razvoju i napretku, a potom druga vremena, ratovi, paljevine, pa opet sve iznova i novi ratovi i rušenja, ponovno rađanje iz pepela, smiraj do kobnog jauka zemlje, zemljotres i nestajanje vjekovnih vrijednosti i opet dalje, u izgradnji, nadanju ka budućnosti, a onda nenadano nadvi se ruka zla, na moj grad, i na sve nas. Otrgnuti od svega što voljesmo, sad smo tu gdje jesmo, sa svojim sjećanjima i uspomenama. I sve to postalo je dio nas samih i urezalo se u nama, kao uklesani tragovi u kamenu, svjedoci prošlosti. U mislima letim kroz vrijeme i godine, da bih ponovo bio tamo…
„NIJE GRIJEH OTIĆI, AKO SI MORAO,
GRIJEH JE ZABORAVITI , ŠTO NE MORAŠ“
12 ноя 2022
