Posebna katolička pobožnost prema Isusovoj muci jest štovanje njegove Predragocjene Krvi, koju je prolio za spasenje čovječanstva.
Krunica Predragocjene Krvi Kristove se moli na posebnoj krunici koja ima 33 zrnca. Ovaj broj predstavlja broj Isusovih godina.
Kratka povijest štovanja i blagdana Krvi Kristove
Razmišljanje o Krvi Otkupitelja te divljenje i štovanje tog velikog otajstva, jasno izraženog u tekstovima Novog Zavjeta, je nastavljeno i kod svetih otaca. Među velikim antičkim ocima svakako valja spomenuti sv. Augustina. Oblici pobožnosti Predragocjenoj Krvi Isusa Krista su sve više dolazili do izražaja u srednjem vijeku, posebno pod utjecajem mistika iz svetačke tradicije, od kojih su mnogi osobno gajili tu pobožnost. Među njima su najveći predstavnici: sv. Bernard, sv. Gertruda, sv. Bonavnetura, sv. Anđela Folinjska, sv. Katarina Sijenska i drugi.
Sve više se u Crkvi širilo i štovanje Presvete Krvi Kristove povezano uz hodočašća u svetišta koja su prema pobožnim tradicijama čuvala relikvije ostataka Isusove Krvi u Mantovi, Brugesu, Fecampu gdje je bila napisana i prva liturgijska pjesma na čast Krvi Kristove.
Mnogobrojna euharistijska čuda u kojima se nakon posvećenja dogodila i materijalno očitovanje prisutnosti Krvi Kristove pod posvećenim prilikama su još više poticala vjernike na pobožnost. U tim mjestima su obično, kao i u našem Ludbregu, nastajala svetišta.
Prvi liturgijski blagdan, sa službom čitanja o Krvi Kristovoj, Sveta Stolica je dopustila 1582. biskupiji Valencije u Španjolskoj, da bi se zatim slična dopuštenja proširila u cijeloj Katoličkoj Crkvi.
Veliki apostol pobožnosti Krvi Kristovoj je bio sv. Gašpar del Bufalo (1786-1837). Možemo reći da je njegov apostolat doveo do nastajanja duhovnosti Krvi Kristove. U Rimu se u Bazilici sv. Nikole in Carcere, danas crkva sv. Josipa a Capo le case čuvala relikvija muke Kristove. Svećenik Francesco Albertini, koji je kasnije postao biskupom, je u toj bazilici počeo okupljati grupe vjernika od kojih je poslije nastala Nadbratovština Krvi Kristove u kojoj su mnogi odrastali i nastavljali djelo kanonika Albertinija. Među njima se najviše isticao rimski svećenik Gašpar del Bufalo.
Papa Pio VII mu je povjerio apostolat pučkih misija, čemu se on posvetio do kraja života. U mjestu san Felice di Giano u Umbriji utemeljio je redovničku kongregaciju Misionara Predragocjene Krvi. Osobno je živio i propagirao duhovnost Krvi Kristove s velikim plodovima obraćenja u misijama koje je održavao. Tijekom misija u Villacorsa susreo je i buduću blaženicu Mariju de Mattias koja je prihvatila duhovnost Krvi Kristove te je u Acutu skupa sa svojim duhovnim ocem utemeljila redovničku zajednicu Klanjateljica Krvi Kristove.
Na poticaj svećenika iz Družbe Misionara Krvi Kristove Giovannia Merlinija, 1849. je papa Pio IX odredio da se u cijeloj Katoličkoj Crkvi slavi blagdan Krvi Kristove prve nedjelje u srpnju. Papa Pio X je proslavu blagdana prenio na 1. srpanj. Papa sv. Ivan XXIII, koji je i sam još od djetinjstva gajio pobožnost Krvi Kristovoj i o njoj je u više navrata pisao, izdao je apostolsko pismo o toj pobožnosti.
S obnovom rimskog liturgijskog kalendara nakon Drugog vatikanskog koncila blagdan Krvi Kristove je spojen s blagdanom Tijela Kristova te se u četvrtak nakon Presvetog Trojstva slavi svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, dok je slavljenje svetkovine Krvi Kristove 1. srpnja ostavljeno svim ustanovama i crkvama koje u nazivu imaju Krv Kristovu.
Monfortanci.com
29 авг 2024
