„Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napra-vila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, krivice, zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rešenja. Preziru nas i braća i došljaci a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo a tako smo se izgubili da više ne znamo šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtviju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjasmo za ljubav jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prolazi preko nas? Zar se bez razloga uništavamo? Zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno, a kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti...”
