Zbogom, jasno sam čuo u cvijeću, pognutom i zamišljenom. Vidjeti nikad više neću očev kraj i lice njeno. . Ljubljena, što si na oprezu, kad zemlju znam i sve u slovu? Ja ću i ovu grobnu jezu da primim kao nježnost novu. I zato što mi se tako jasno život cio uz smiješak javlja, trenutka svakog kažem glasno da se na svijetu sve ponavlja. Zar nije isto -- drugi će doći. Mada će stara tuga sjati. I dragoj, ostavljenoj, u noći, većim će žarom zapjevati. I pjesmu slušajuć' dušom žene draga, s drugim dragim, sred slavlja, možda će da se sjeti mene k'o cvijeta koji se ne ponavlja.
